KAKO POSTATI COVEK PTICA?
Za mnoge je padobranstvo „sport za luđake“. Piloti se često šale da su padobranci „luđaci koji iskaču iz posve ispravnog aviona“. Ljudi koji tako razmišljaju, a takvih je, ruku na srce, mnogo, vjerojatno na samu pomisao o base jumpingu u nevjerici vrte glavom. Skokovi sa zgrada? Skokovi sa stijena? Skokovi s mosta, a da nije riječ o relativno sigurnom bungee jumpingu?
Za većinu su sportaši koji se time bave ovisnici o adrenalinu, luđaci koji iskušavaju granice mogućeg i poigravaju se sa životom. No base jumping je mnogo, mnogo više od toga. Sam naziv base akronim je koji označava skokove sa sljedećih mjesta B (building, odnosno zgrada), A (antenna, odnosno toranj ili antena), S (span, to jest most ili vijadukt) te E (earth, što znači zemlja, odnosno bilo kakva prirodna formacija). Skače se sa samo jednim padobranom s relativno male visine. Ekstremno? Pa, dovoljno je reći da se base jumping smatra najopasnijim sportom današnjice jer se od padobranstva čiji je base srodnik, razlikuje po tome što se u baseu skače s veoma malih visina, a padobran (jedan jedini, ne dva kao u padobranstvu) se otvara mnogo, mnogo niže. Drugim riječima, u baseu nema nikakve sigurnosti i upravo je to ono što sportaše koji se time bave, makar samo jednom skočili, čini zauvijek i nepovratno zaljubljenima u taj sport.
„Luđaci, adrenalinski frikovi i slični koji se pokušavaju baviti baseom u ovom sportu nemaju prolaz. Base nije takav sport. Base je sport koji zahtijeva pripremu, strpljivost, koncentraciju. Posljednjih se godina silno razvila tehnika, to jednostavno više nije priča o usamljenim luđacima koji iskušavaju smrt, to je nešto posve drugačije“, priča jedan od desetak hrvatskih basera Dražen Pezer. Dražen je, kako kaže, u base ušao iz padobranstva u kojemu je nakupio nekih 1000 skokova. Dugo je godina skakao iz aviona, a bavio se i alpinizmom, dvaput je sudjelovao u ekspediciji na Himalaju, član je hrvatske paraski reprezentacije, radi u gorskoj službi spašavanja... i ludo je zaljubljen u base koji, kako kaže, objedinjuje dvije njegove velike ljubavi: ljubav prema letenju i skakanju, i ljubav prema prirodi.
„Ja obožavam skakati u prirodi, mnogo više nego s nekih građevinskih objekata. Taj osjećaj skoka u prirodi, to je za mene nešto nepojmljivo lijepo. Kao prvo, nije dovoljno samo pronaći zgradu, ući u lift, popeti se na vrh i skočiti. Treba hodati par sati do mjesta, obično u društvu, pronaći lokaciju, istražiti što i kako i odakle, ispitati sve, pripremiti se u glavi i tek potom skočiti“, priča Dražen. A koliko traje priprema? „Par sekundi, dođeš i skočiš“, odgovara on kao iz topa. No, nije baš tako.
Base se posljednjih godina prilično tehnički razvio. Iako je riječ o sportu u kojem nema jamstava ili popravnih ispita pa su i smrtni slučajevi prilično česti kada se usporedi s drugim sportovima, dobro odrađena priprema, provjera opreme, izviđanje, i sve ostale pripremne radnje koje baseri moraju obaviti prije skoka jamče određenu razinu sigurnosti.
„Nije oprema ta koja će zakazati. Obično zakaže čovjek. Ili u izviđanju exita , kako mi nazivamo mjesto odakle se skače, ili u provjeri doskočišta ili u pakiranju opreme… Padobran je rijetko problem, padobran se uvijek otvori. Problem dolazi kod neiskustva ili precjenjivanja vlastitih mogućnosti“, priča Robert Pečnik, hrvatski čovjek-ptica, baser koji od 1997. godine izrađuje odijela za letače raznih vrsta sa svojom tvrtkom Phoenix Fly.
Robert, baš kao i Dražen, skače gotovo stalno. „Ove sam godine izveo 140 skokova, najviše u inozemstvu, u Švicarskoj, Francuskoj, Sloveniji… Skačemo i u Hrvatskoj, naravno, ali smo u Hrvatskoj skočili s gotovo svih zanimljivih mjesta“, priča Robert. A gdje su ta zanimljiva mjesta u Hrvatskoj? Neki zagrebački tornjevi, primjerice Eurotower s kojeg su skočili 2006. godine, Anića Kuk, Bakar, Limska draga… Dražen je prije godinu dana skočio u Crveno jezero, što je bio poseban gušt. Riječ je o skoku s 240 metara visine u jezero za koje se govori da se „u njega ne može ni kamen ubaciti“.
Da biste stekli dojam o kakvom skoku se radi, valja reći da čitava priča traje samo osam sekundi. U osam sekundi treba skočiti, otvoriti padobran, paziti na okolne stijene koje mogu biti kobne i još stići uživati. „Većina skokova u baseu traje tako kratko, a za nas je to čitava vječnost. Meni je to pogotovo tako kad skačem u prirodi. Gledam tu prekrasnu prirodu oko sebe, taj zadivljujuć krajolik, prirodu ispod sebe, uživam…“, priča Dražen.
Skakalo se i s nebodera na zagrebačkim Srednjacima, popularnog nebodera u Ulici braće Domany. „To je granična visina, ali eto, uspjeli smo“, prisjeća se Robert.
A kako izgleda prvi skok? „Moj je prvi skok bio u Italiji sa 600 metara visoke stijene“, kaže Robert. Jesu li se bojali? „Frka je uvijek“, jednostavno kaže Robert. „Ja se i danas bojim“, kaže Dražen. „Dok hodamo prema mjestu skoka, dok se u glavi pripremam za skok, razmišljam o njemu, računam, tražim najbolje mjesto… Naravno da postoji određena doza straha“, pojašnjava on. Ali strah nestane? „Nekako se smanjuje. Mogu ga opisati kao piramidu. Dok obilazim teren, tražim najpogodnije mjesto za skok, izviđam, istražujem, obavljam se one nužne pripremne radnje, tada me najviše strah. Pa onda dolazak na rub – strah postoji, naravno da postoji. Ali u trenutku skoka, ja sam miran, koncentriran“, priča Dražen i dodaje da postoji i taj trenutak tijekom skoka, „kad znaš da se padobran mora otvoriti sada, ne u sljedećoj sekundi, nego sada, inače te više nema.“ No, to je, kaže, ljepota tog najekstremnijeg među ekstremnim sportovima. I baš ga zato obožava. „Base je sport koji je čist, jednostavan i otvoren. „Kada se spremam na skok, kad dođem gore, postojiš samo ti i to nešto. Potpuno si prazne glave, odvojen si od svakodnevnog života, od Zagreba, od svakodnevnih problema. Samo ti i to nešto“, govori Dražen.
Kada se govori o baseu, često se spominje ilegalnost tog sporta. „Bit basea nije u kršenju zakona. Base sam po sebi nije ilegalan. U Americi jest, ali ne kao sport – problem je u tome što se samim ulaskom u neku zgradu krši pravo posjeda. U Francuskoj, primjerice, i u nekim zemljama zapadne Europe problem je pri skakanju u prirodi jer, pojednostavljeno rečeno, letimo, a nemamo dozvolu biti u zraku“, priča Robert. Ali base nije ilegalan sport – dovoljno je samo pribaviti dozvolu vlasnika zgrade. Što nas dovodi do drugog pitanja – kako izgleda natjecanje u baseu?
„Ja base uopće ne promatram kao sport. Što se uopće može bodovati? Kako ocijeniti skokove? Što se može vrednovati? Ako tako gledamo, base je prije vještina, nego sport. Postoje natjecanja, ali ona su često smišljena da bi se baserima olakšalo skakanje. Zamislite da želite skočiti s Petronas Towersa. Dođe vas par i traži dozvolu i vlasnici će vas naravno gledati kao par budala, luđaka. Ali, ako organizirate natjecanje i dovedete basere iz čitavog svijeta, onda je čitava priča medijski atraktivna i lakše je dobiti sve potrebne dozvole, a nama je u cilju skakati“, priča Robert.
Kako se postaje baser? Većina skakača, ako ne i svi, u base dolazi iz padobranstva. Nekakav okvirni uvjet za base jumping predstavlja najmanje 200 padobranskih skokova, što podrazumijeva određeni stupanj vještine koji je u baseu potreban. „Ali morate znati da možda jedna od 10 osoba koja ode na tečaj padobranstva isti izgura do kraja. A od onih koji skaču, od padobranaca, još manji postotak ljudi ode u base. To je jako malen broj ljudi“, kaže Dražen. U Hrvatskoj trenutno skače desetak basera, među kojima je odnedavno i jedna djevojka.
Preuzeto sa:
www.adventure-sport.net
Autor
